Moj Žumberak » Podmaršal Josip Šintić

Podmaršal Josip Šintić

Podmaršal Josip Šintić


Zapisci i sjećanja pukovnika Ive Henneberga, iz uskrsnog broju novina «Vojnik», 1944. g. o podmršalu Josipu Šintiću koji je rođen 1852. u Gornjoj Vasi, a umro u Zagrebu 1921.

Hrvatsko domobranstvo radi razmjerno kratkog obstanka, a i zbog podređenosti mađarskom ministarstvu u Budimpešti nije si dospjelo odgojiti u dovoljnoj mjeri potrebnih častnika za više zapovjednike. To je bio razlog da su se takvi častnici preuzimali iz tako zvane «zajedničke vojske», naravski uz uvjet, da su ugarsko-hrvatski državljani i da su vješti hrvatskom službenom jeziku. Na ovaj način došlo je god. 1897. do premještaja ondašnjeg pukovnika Josipa Šintića u hrvatsko domobranstvo i do njegova imenovanja zapovjednikom zagrebačke 25. domobr. pješ. pukovnije.

Dolazak Šintića, kojemu je prethodio glas izvrstnoga, stručno naobraženog častnika, značio je za hrvatsko domobranstvo veliku dobit, što se vidjelo odmah, čim je udario prve smjernice svojemu radu.

Navikao od rane mladosti na savjestno izpunjavanje dužnosti, na strogo obdržavanje reda i stege, pazio je pomno, da ta temeljna vojnička svojstva postanu svojinom podrđenih mu častnika, dočasnika i domobrana. I već nakon razmjerno kratkoga, ali upornoga rada, pokazao se podpuni uspjeh. Pukovnija je izgledala kao preporođena, te je po vojničkoj izvježbanosti, po nastupu i onom pravom vojničkom duhu, mogla izdržati najstrožu usporedbu sa starim, vrsnim pukovnijama zajedničke vojske, koje su u isto vrieme bile smještene u Zagrebu.

Njegovo pronicavo oko zamijetilo je ubrzo, gdje treba zahvatiti, a veliko vojničko iskustvo i poznavanje osobina hrvatskog vojnika, pokazalo mu je put, kojim trebga udariti, da se dođe do cilja. Pravi lik hrvatskog graničara, izgledao je na prvi pogled strog i nepristupačan, a uistinu je bio utjelovljena blagost i dobrota, te je u punom smislu rieči često bio otac svoje pukovnije. A ni njegova često potrebna strogost, kao ni blagost, nije imala na sebi ništa namješteno, nego je bila odraz plemenitosti njegova srdca i skrbi za dobro podređenih. Ta njegovi podređeni bili su Hrvati kao što je bio i on, i to ne možebit onako samo po rođenju,

Nego po najdubljim osjećajima ljubavi i odanosti hrvatskom narodu i domovini. Milota ga je bilo vidjeti, kako je sjao od sreće i zadovoljstva, kad bi mu uspjelo zavesti štogod koristnog za narod i hrvatsku domovinu. Težko ga je bolio tadašnji podređeni položaj Hrvatske, a znao je, da je za promjenu toga položaja potrebna u prvom redu živa narodna sviest, poštenje i pouzdanje u vlastitu vriednost i snagu, te vjera u pobjedu pravednosti nad nepravdom.

Od bezbrojnih dokaza njegove sinovske ljubavi prema hrvatskom narodu i domovini spomenut ćemo samo neke značajnije, koji su dovoljni, da osvietle, kako su ta svojstva u njemu duboko ukorienjena. Kod toga se ne smije smetnuti s uma, da je Šintić živio i djelovao u Hrvatskoj u vrieme zloglasnog bana Khuen-Hedervaria, dakle u doba bezobzirnog progona ne samo izrazitijih hrvatskih ličnosti, nego i najtežeg pritiska na narodnu dušu. Prisiljen, da živi i radi pod takvim prilikama, Šintić je kao zapovjednik domobranske pukovnije znao osobitom spretnosti uskladiti vojničku i nacionalnu izobrazbu svojih vojnika.

To se najbolje opažalo kod većih vojnih vježba, koje bi on osobno upriličavao i vodio. Gdje god je to bilo moguće, izabrao je takovo vježbovno tlo, na kojem se vojniku mogla pokazati i ljepota njegove domovine ili kakova druga vriedna i poučna narodna stvar. Tako je na pr. običavao svakog ljeta izvesti po koju vježbu u Zagrebačkoj Gori, pa kad bi se pukovnija radi odmora nakon vježbe okupila na Sljemnu, zapovjedio je glazbi, da prije svega odsvira «Liepa naša domovina».

Uobće je posvećivao glasbi osobitu pažnju. Domobranske glasbe bile su tada još u početnom razvitku, te su u nestašici domaćih vještih glasbenika morale biti popunjavane stranim elementima. Kako bi se tome nedostatku doskočilo što prije, prikupljen je liepi broj darovitijih, odraslijih hrvatskih dječaka, koji su kao glasbeni pitomci bili podučavani od starijih iskusnih glasbenika i, hvala žilavom radu, mogli doskora stupiti u glasbu kao djelatni glasbenici. Dobar dio tih pitomaca odigrao je kasnije u hrvatskom narodnom životu vidnu ulogu kao kapelnici sokolskih i drugih rodoljubnih družtava.

Da i ste strane bolje upoznamo Josipa Šintića, vriedno je spomenuti, da je on bio prvi zapovjednik, koji je dao razporede glasbe prigodom promenadnih koncerata, tiskane na hrvatskom jeziku umjesto dotadašnjih njemačkih rasporeda. Nije on propuštao ni jedne zgode, da  dade oduška svom hrvatskom rodoljublju! Tako je kod povratka pukovnije s carskih manevara u Ugarskoj – kad je vlak prešao Dravu – dao zasvirati «Liepu našu domovinu», a kad je kasnije u Zagrebu dolazilo do demonstracija protiv tuđinskog režima, i sveučilišna mladež stajala okupljena u vrtu pred Sveučilištem, - desilo se, da je domobranska pukovnija na čelu sa svojim zapovjednikom, prolazeći onuda s vježbe uz svirku glasbe, upravo u tom času zasvirala koračnicu «Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo».

Učinjeno je to po naredbi pukovnika Šintića, koji je odmah uočio situaciju i dao svirati baš tu koračnicu. Sakupljena mladež ga je razumjela i udarila u burno i oduševljeno klicanje. A događalo se to u vrieme vlade zloglasnog bana Khuena-Hedervaria, u doba, kad se svim sredstvima htjelo slomiti odpor naroda protiv tuđinskog presizanja i umrtviti sviest hrvatskog naroda.

Iz ovih nekoliko nabačenih primjera vidimo, kakav je čovjek bio kasniji podmaršal Josip Šintić u odnosu prema  svom narodu. Ali nije on takav postao istom dolazkom u Zagreb. Već u Ratnoj školi u Beču kao mlad nadporučnik došao je u sukob s jednim učiteljem, inače visokim častnikom, koji si je u predavanju bio dozvolio izraziti omalovažavajući sud o djelovanju bana Jelačića i njegovih vojnika u ratu god. 1848. Iz Šintića je odmah progovorio čovjek Hrvat. Čini se, da  ovaj njegov izstup nije ostao bez posljedica za njegovu kasniju karieru, jer iako je uspješno svršio Ratnu školu i bio primljen u glavni stožer, nije više kao stožerni častnik ostao tamo, nego je čitavo preostalo vrieme sproveo u službi kod čete.

Podmaršal Josip Šintić preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1921. Časopis «Obzor» objavio je njegovu smrt u broju od 14. veljače 1921. ovom bilježkom: «Jučer je ovdje preminuo poslije dulje i težke bolesti podmaršal u miru Josip Šintić, dobar Hrvat i čovjek riedkih vrlina. Rođen u Gornjoj Vasi, obćini Kalje u Žumberku, kotar Jastrebarsko 8. rujna 1852. od oca Krajiškog nadporučnika Janka Šintića i matere Mare rođ. Dragozet – kao treće diete od njih sedamnaestero. Bio je odgojen u vojničkim školama i svršio vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu i kasnije Ratnu školu u Beču.

Kao častnik služio je kod raznih pukovnija, deset godina u generalnom stožeru, i u više posada bivše monarhije, ali je vazda ostao u uzkoj vezi s domovinom i vrieme dopusta ponajviše sprovodio u omiljenom Žumberku. Kao pukovnik bio je zapovjednik 25. domobranske pješ. pukovnije u Zagrebu i kasnije kao general zapovjednik 83. i 84. dom. pješ. brigade, te je među častnicima Hrvatima ostavio najljepšu uspomenu. Godine 1912. podijeljen mu je čin i naslov podmaršala. Za vrieme rata 1914. – 1918. nije sudjelovao, premda su mu nudili razna mjesta. Pokojnik je kao čelik Hrvat i čovjek svietla značaja i plemenita srdca pripadao onom kolu naših častnika, koji se povode za slavnim Jelačićem, ostaju pod tuđom odorom vjerni hrvatstvu i podupiru hrvatsku knjigu i kulturu putem Matice hrvatske, Akademije znanosti i umjetnosti, Starohrvatske prosvjete Bulića, družtva sv. Ćirila i Metoda za hrvatske škole u Istri i t. d.

Umro je u Zagrebu, dne 13. veljače 1921. u 69. godini života». Prikazali smo ovdje život i rad jednoga od onih zaboravljenih junaka hrvatskoga naroda, koji su u sudbonosno doba narodnog života – kada je tuđinska vlast htjela izbrisati svaki spomen i ugušiti svaki pokušaj za ostvarivanjem hrvatske državne samostalnosti – osobnim primjerom utirali putove toj samostalnosti.

Podmaršal Josip Šintić bio je tih, skroman, ali žilav, dosljedan i uporan narodni borac. Čvrstoća njegova značaja, bez trunka ma kakve sebičnosti, njegova kao djetinja čista ljubav i odanost narodu i domovini, stavljaju ga u red onih velikih sinova hrvatskoga naroda, koji su i u najtežim prilikama sačuvali budnu narodnu sviest i vjeru u bolju budućnost naroda i države Hrvatske. Podmaršal Josip Šintić zaslužio je da mu se sačuva harna spomen u hrvatskom narodu – ta bio je srdcem i dušom uzoran hrvatski rodoljub, vriedan i spomeni i nasljedovanja.

Napomena: Tekst prenesen u originalnoj verziji kako je objavljen.

U HRVATSKOM LEKSIKONU, Zgb. NAKLADA LEKSIKON d.o.o. 1997., II. svezak, str. 521. dana je kratka biografija podmaršala Šintića. Natuknica glasi:
Šintić, Josip, podmaršal (Gornja Vas kraj Samobora, 8. IX. 1852. – Zagreb, 13. II. 1921.) Po završetku Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu, kao poručnik stupio 1872. u 16. hrv. pješačku pukovniju; 1891. major; 1893. zapovjednik 30. lovačkog bataljuna; 1897. pukovnik i zapovjednik 25. domobranske pukovnije u Zagrebu; 1904. general major. Umirovljen 1912. u činu podmaršala.




na vrh