Moj Žumberak » Petar Skok

Petar Skok

Petar Skok


Petar Skok bio je jedan od najvećih hrvatskih lingvista i filologa i jedan od najvećih romanista uopće, bez dvojbe jedan od najvećih romanista prve polovice 20. stoljeća. Preko mnogobrojnih objavljenih radova kao i preko onih mlađih lingvista koji su se formirali pod njegovim utjecajem i na njegov poticaj Skok je ostavio dubok trag kako u hrvatskoj tako i u europskoj romanistici, balkanistici i kroatistici. Prema znanstvenom autoritetu što ga je uživao u europskoj lingvistici, bez pretjerivanja se može tvrditi da je Petar Skok jedna od najmarkantnijih figura hrvatske lingvistike, a po broju objavljenih radova – knjiga, studija, članaka, recenzija – svrstava se među najplodnije naše lingviste.

Što zbog nastavnih obveza što pak u duhu pozitivističkoga enciklopedizma s kraja 19. i početka 20 stoljeća, Petar Skok u svojem se radu ogledao na različitim područjima filoloških znanosti, od književne kritike djela suvremenih autora do književne povijesti, podjednako hrvatske kao i romanske te srednjovjekovne latinske, bio je dobro upućen u dostignuća arheologije, povijesti, crkvene povijesti, etnologije i folkloristike posebice balkanskoga i sredozemnoga prostora, ali je najveći njegov doprinos na polju romanistike, balkanistike i kroatistike. Iako mu je romanistika bila osnovni interes, sustavno je bio upućen u slavistiku, posebice južnoslavensku,  i germanistiku, a živo zanimanje, kao romanist i balkanolog, pokazivao je za sve jezike okružja, od njemačkoga i madžarskoga do turskoga, novogrčkoga i albanskoga. Malo je znanstvenika koji su uspjeli spojiti temeljitost i kompetentnost s neobično širokim krugom interesa.

Petar Skok rodio se u Jurkovu selu u Žumberku 01. ožujka godine 1881. Već kao gimnazijalac u Rakovcu kraj Karlovca intenzivno se bavio jezicima, a potkraj gimnazijskoga školovanja počeo se baviti i književnom kritikom te se kroz mnogobrojne prikaze i analize djela hrvatskih pisaca na prijelazu iz 19. u 20.  stoljeće potvrdio kao kritičar istančanih estetskih kriterija i velike erudicije. No taj izlazak na pozornicu aktualne književne kritike ostat će samo epizoda u Skokovoj djelatnosti. Iako se cijeloga života vraćao na književne teme, uglavnom književnopovijesne, Petar Skok ubrzo je promijenio osnovno područje svojega zanimanja. Na studijima u Beču upisao je romanistiku, germanistiku i indoeuropeistiku pa će od tada osnovno područje njegova zanimanja i njegovih istraživanja biti lingvistika, književnost pak prvenstveno u onom dijelu gdje se s lingvistikom dotiče u okviru široko zamišljene filologije. Pod utjecajem svojih bečkih profesora, posebno pak romanista Wilhelma Meyera Lübkea, prihvatio je poredbeno-povijesni pristup proučavanju jezika na mladogramatičarskim metodološkim osnovama, i djelovao ponajprije kao poredbeni lingvist i povjesničar jezika. Valja istaknuti da se među Meyer Lübkeovim učenicima Skok osobito isticao svojom darovitošću i erudicijom pa mu je njegov bečki učitelj – kako u ocjeni bečke doktorske disertacije tako i u izvješću za mjesto redovitoga profesora romanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - prorekao važno mjesto u romanistici.
   
Otkako je 1904. na realnoj gimnaziji u Banjaluci počeo predavati njemački, francuski i stenografiju, Petar Skok potpuno će se posvetiti lingvističkim istraživanjima, a ostalim područjima bavio se povremeno i koliko je bilo nužno. I nakon toga povremeno će se baviti francuskom toponomastikom, općeromanskom leksikologijom i etimologijom te nekim temama književne povijesti, ali će se glavninom svojih radova usredotočiti na proučavanje ostataka latinskoga i romanskih jezika u južnoslavenskim jezicima i njihovim dijalektima, posebice u hrvatskom, kao i na razvoj balkanskoga latiniteta općenito.
   
Skokova lingvistička djelatnost i počinje i završava radovima koji su, svaki na svoj način, označili međaše na odgovarajućim lingvističkim područjima.  Godine 1905 (dakle prije 106 godina) Petar Skok je na Bečkom sveučilištu obranio doktorsku disertaciju o „Južnofrancuskim mjesnim imenima koja se tvore s pomoću sufikasa –ācum, -ānum, -ascum i –uscum“ („Die mit Suffixen –ācum, -ānum, -ascum und –uscum gebildeten Ortsnamen“, Halle/Salle, 1906.), koja će biti objavljena iduće godine kao prvi njegov lingvistički rad. Godine 1974., dakle prije 37 godina, završeno je posmrtno izdavanje njegova monumentalnoga četverosveščanoga „Etimologijskoga rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika“ (Zagreb, I. knj. 1971.; II. knj. 1972.; III. knj. 1973.; IV. knj. 1974.). Pročavajući mjesna imena južne Francuske mladi je Skok pokazao da izvrsno vlada poredbeno-povijesnom metodologijom u jezičnim analizama, da posjeduje rijedak dar i intuiciju te temeljitu naobrazbu na području etimologije i onomastike (imenoslovlja), pa se time u europskoj romanistici – kao dvadestpetogodišnji mladić – potvrdio kao nezaobilazan znanstveni autoritet. Još i dan danas, proučavanje južnofrancuskih imena mjesta nezamislivo je bez temeljnoga Skokova prinosa. Skokov pak posmrtno objavljen etimologijski rječnik, najveći cjelovito objavljeni takav rječnik u slavenskom svijetu, na određen je način sinteza njegova ukupnoga znanstvenoga rada na području etimologije i lingvistike općenito, a to je istodobno, bez ikakve dvojbe, najvažniji doprinos što ga je u 20. stoljeću znanstvenik pojedinac dao hrvatskoj lingvistici, proučavanju povijesti hrvatskoga leksika, jezičnim slavensko-romanskim dodirima i balkanskim jezičnim pitanjima.

Oba ta djela otkrivaju značajke Skokova rada općenito. Gotovo od početka do kraja ukupan Skokov lingvistički rad prožet je intenzivnim zanimanjem za razvojne aspekte jezika, za etimologiju i za proučavanje jezičnih dodira i jezičnih prožimanja. Na tim je područjima Petar Skok jedan od najvećih istraživača koji su poniknuli na ovim prostorima, a ujedno je jedan od rijetkih našijenaca koji su, poput Jagića i Miklošiča, znanstvenom razinom svojih istraživanja u samom vrhu europske lingvistike svojega doba.

Intenzivno se baveći lingvističkim istraživanjima Petar Skok je 1912. habilitirao na Filozofskom fakultetu u Sveučilišta u Zagrebu, potom je od 1917. do 1920. radio kao honorarni docent za francuski jezik i književnost i, napokon, godine 1920. bio izabran i potvrđen za redovitoga profesora romanske filologije na istom tom fakultetu, gdje će, osim kratkoga prekida za vrijeme NDH, predavati do umirovljenja 1951. Filozofski fskultet Sveučilišta u Zagrebu  s pravom se  ponosi što je Petar Skok bio njegovim profesorom. Iako je i u Banjaluci mnogo toga napravio, mjesto sveučilišnoga profesora omogućilo mu je da se potpuno posveti jezikoslovnim istraživanjima. Proučavajući romanske ostatke u svim južnoslavenskim idiomima, tijekom idućih desetljeća  nastojat će sagledati sve opće bitne elemente sraza romanskih i slavenskih naroda, kultura i jezika na balkanskim prostorima, a preko proučavanja jezika nastojat će prodrijeti do tamnih mjesta u povijesti naroda i kultura. Tako je proučavao romansko-hrvatske jezične veze općenito te posebno talijansko-hrvatske, zatim rumunjsko-južnoslavenske, ali i albansko-južnoslavenske, grčko-južnoslavenske i tursko-južnoslavenske  jezične odnose. Takva slojevita i bogato premrežena proučavanja učinila su Skoka i jednim od najvažnijih istraživača tzv. balkanskoga jezičnog saveza.

Nije ovdje mjesto da pobrojimo, a još manje da opišemo ili ocijenimo sve što je profesor Petar Skok napisao, no ipak smo dužni spomenuti najveće i najvažnije njegove znanstvene prinose. Godine 1915. izišlo je njegovo kapitalno djelo „Pojave vulgarno-latinskog jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije“ (Djela JAZU, XXV, Zagreb, 1915), jedno od prvih djela u romanistici koje nastoji sistematizirati regionalne značajke pučkoga latiniteta. Na toj osnovici, i kao neke vrsta njezin nastavak, nešto poslije izrasti će njegov temeljni niz studija „Zum Balkanlatein“ („O balkanskom latinskom“, ZfRPh, XLVII 1928; L, 1930; LIV, 1934). Taj niz studija sinteza je o balkanskom latinitetu i romanstvu u kojoj autor, među ostalim, etimološki obrađuje ostatke balkanskoga latiniteta, te romanizme u južnoslavenskim i drugim balkanskim jezicima, ali u prvome redu hrvatske romanizme. Iako mnogo toga iz te građe nije ušlo u Skokov „Etimologijski rječnik“, moglo bi se reći da je ona njegova osnovica i njegov početak.     Mnogobrojne studije posvetio je također pitanjima slavensko-rumunjskih i albansko-rumunjskih jezičnih odnosa, ali su ga posebno zanimali jezični ostatci balkanskih Vlaha u unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka, kao i niz pitanja koja su uz to vezana, pa je protumačio mnoge riječi i imena što su ih na južnoslavenskim prostorima ostavili balkanski Vlasi (uglavnom transhumantno stanovništvo u početku „rumunjskoga“ jezika). Posebno je proučavao ostatke autohtonoga dalmatskoga romanskoga jezika u hrvatskim govorima, osobito gradskima,  u priobalnom području i na otocima. Jednako je tako veliku pozornost posvetio proučavanju autohtonoga predmletačkoga romanskoga jezika jugozapadne Istre, istroromanskoga ili istriotskoga, i ostavio o njem nekoliko kapitalnih studija. Takva istraživanja jezične povijesti Balkanskoga poluotoka dovela su ga, s jedne strane, do proučavanja ilirskoga jezika na temelju malobrojnih sačuvanih ilirskih tragova, s druge pak strane do proučavanja balkanskoga jezičnoga saveza, tj. do proučavanja pojava koje su na balkanskim prostorima zajedničke jezicima koji među sobom nisu izravno srodni.

Kao sveučilišni profesor, na znanstvenim je osnovama priredio i objavio niz kvalitetnih priručnika, među kojima treba istaknuti tri knjige njegovih „Osnova romanske lingvistike“ (I – III, Zagreb, 1940), koje i nakon 70 godina služe kao pouzdano sustavno vrelo podataka o razvoju romanskih jezika i njihovim međusobnim podudarnostima. Sintetička djela, uvijek na znanstvenoj osnovici,  napisao je i za širi krug čitatelja, .kao npr. „Dolazak Slovena na Mediteran“ (Split, 1934) ili pak „Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima“ (Zagreb, I-II., 1952).

Iako se od samoga početka, kao znanstvenik, formirao u duhu mladogramatičarske metode, njezina pozitivizma i historicizma, Skok ipak tu metodu nije shvaćao kao dogmu nego je pratio razvoj i drugih metoda istraživanja jezika, posebno pak tzv. lingvističku geografiju, a nije zazirao ni od upoznavanja takvih pristupa kao što je Ballyjeva stilistika i sl. Sve se to ogleda i u najtrajnijem spomeniku što ga je podignuo hrvatskomu jeziku i sebi samomu, u njegovu „Etimologijskom rječniku“,
   
Iako je dovršeno prije gotovo 55 godina, Skokovo lingvističko djelo nije samo dio kulturne i znanstvene baštine kojoj se povremeno treba vraćati radi potvrđivanja svojega identiteta, nego ono najvećim svojim dijelom ostaje u punoj mjeri aktualno  i u znanstveno-lingvističkom smislu riječi. Unatoč mogućoj prevladanosti u nekim pojedinostima, Skokova lingvistička ostavština još uvijek odiše svježinom pionirskoga pothvata, a svojim velikim dijelom ostaje i danas znanstveno neprevladana. U tom smislu riječi Petar Skok može izdržati usporedbu s najvrsnijim europskim lingvistima njegova doba.
                                                                                                            
August Kovačec




na vrh