Moj Žumberak » Vivodina

Vivodina


Vivodina se nalazi na nadmorskoj visini od 318 metara i administrativno pripada Gradu Ozlju, a smještena je u mikroregiji Žumberačkog prigorja Središnje Hrvatske, 11 km sjeverozapadno od administrativnog središta.


U selu je 2001. godine živjelo 75 stanovnika u 13 domaćinstava, žena 61,3%, a muškaraca 38,7%. Dio naselja je i zaseok Krasinac. U mjestu se nalazi i područna osnovna škola OŠ Slave Raškaj iz Ozlja. Gospodarska osnova sela je poljodjelstvo, vinogradarstvo, vinarstvo, trgovina, ugostiteljstvo i stočarstvo. Poštanski broj je 47283 Vivodina.

Prvi poznati izvori o Vivodini potiču iz 14.st. što nam govori da je Vivodina vrlo staro naselje, vjerojatno naseljeno u doba dolaska Hrvata u današnju domovinu. Organizirana je bila kao slobodna općina-sučija, zvana još bratstvo plemenitih ljudi. Jedan od takvih izvora je pergament sa datumom 22. rujna 1321, gdje Ivan, Juraj, Dionizije i Pavao, sinovi bana Stjepana Babonića, dodjeljuju kostanjevičkom samostanu patronat nad crkvom Sv. Juraja u Vivodini. Drugi zapis je iz 1330. kada Henrik Koruški, poglavar teutonskog reda iz Črnomlja, osniva župu Sv. Jurja u vivodini. Treći pisani izvor potječe 1334. u popisu župe Goričkoga arhiđakonata, koji je popis sastavio Ivan Arhiđakon Gorički. U tom popisu zabilježeno je ime vivodinske župe i ime crkve Sv. Jurja iznad Dojutrovica, prve vivodinske župne crkve.

Osim ova dva pisana dokumenta, u narodu živi tradicicja koja nam kaže da je u srednjem vijeku, na Vivodini nastalo više vlastelinstava. Najmoćniji feudalac, Vivoda, po kojem je i zemlja kojom je on gospodario dobila ime Vivodina. Narodna predaja govori da je imao svoj dvor u mjestu Ponori, između dva potočića na jednom brijegu, koji i danas nosi ime Geadac a kameni ostaci građevine to potvrđuju. Prvo selo do nekadašnjeg Vivodinovog grada su Mužari, koje nekada nazivaju Radina Vas.

Vivodina, kao slobodna općina, sučija, imala je od davnina svojeg suca, vijećnike i svoj pečat s legendom pečat vivodinska bratstva a u sredini pečata nalazi se srp, vjerojatno simbol poljoprivrede kojom su se vivodinci bavili. Najstarija danas poznata isprava vivodinska potiče iz 1550. godine i ovjerena je tim pečatom. Vivodina u doba Frankopana, a pogotovo u doba Zrinskih u 16. i 17. st. postepeno gubi svoju samostalnost. Ozaljski gospodari utječu otada na izbor suca u Vivodin, potvrđuju njegov izbor te utječu i na njegove odluke u vezi s raspolaganjem imovine.

Nakon propasti porodice Zrinskih(1671.) upravitelj komore grgur Pavišić prodao je Vivodinu opatu Kostanjevačkom, a ovaj 1687. g. Stjepanu barunu Vojnoviću i njegovoj ženi Ani Katarini Rosini rođenoj barunici Lichtenberg. Dvor im se nalazio u krasincu. Ova porodica drži Vivodinu do 1747. godine.

Drugo vlastelinstvo koje se spominje na Vivodini nakon propasti porodice Zrinski, bilo je u Loviću, čiji je vlasnik bio Ivan Abfater, a nakon njega Mihalj Makarić i žena mu Helena rođena Bedeniković. Ovi vlastelini bijahu gospodari mnogobrojnih vivodinskih kmetova. Osm ovih, na vivodini se spominju još i manja vlastela: Haas u Vrškovcu, Derkos u Loviću i Hac u Gerovici.

Posjed Krasinec od 1747.g. drži porodica Jelačić do 1807. kada vlasnici postaju porodica tomić, pa onda Špišić i Raškaj. Potom posjed bijaše rasprodan te kuću i nešto zemlje kupuje Slovenac Martin Šimunić, a ženidbom njgove kćerke Tonke u posjed Krasinca dolazi i općinski blagajnik Franjo Kocman.

Sadašnja crkva sv. Lovre jedan je od najljepših primjera barokne crkvene arhitekture u ovim krajevima. U selu je i spomenik palim borcima i žrtvama fašizma.

Kroničar župe vivodinske navodi da je pred Božić 1805. g. jedna veća patrola Napoleonove vojske došla preko Kamenice u Vrškovac i nastanila se u kući Belavića u Belom vrhu. Škola u Vivodini otvorena je u 19. st. pošto je 1859. g. sazidan novi župni stan, a stari je kupio domaći župnik Josip Mavretić. Kao prijatelji nauke uspio je prostor starog župnog dvora za početak rada škole do izgradnja nove škole 1862. g.

Vivodinski kraj od davnine poznat po uzgoju vinove loze, pogodila je nesreća 1889. g. kada je filoksera uništila dvije trećine vinograda. Već 1892. g. vrijedni Vivodinci otpočeli su sadnju novih vinograda američkim sadnicama.

1901. g. desila se velika nesreća Vivodincima. Na nabujaloj Kupi otkinula se skela, puna ljudi i stoke i sručila se prema Ozlju, strovalivši se niz ozaljski slap. Tom prilikom utopilo se 11 ljudi, a ostali sa skele uspjeli su se spasiti.

Od 1901. izgrađena je cesta od Kupe prema Vivodini, iza toga i prvi drevni most, a željeznička pruga građena 1913. od Karlovca prema Metliki prometno je povezala ovaj kraj s Karlovcem i Metlikom.

Kako je duga stoljetna tradicija vivodinskog vinogradarstva i glavna grana privređivanja, osnovaše stoga ljudi ovoga kraja 1938, vinarsku zadrugu i izgradiše vinarski podrum.

Ljepotu vivodinskog krajolika zapisao je Davorin Trstenjak u knjizi "Putne uspomene" i reče: "Tko nije bio na Loviću nije vidio Hrvatske!" I doista, na vrhu Lovića, od kapelice Sv. Križa pogled u nedogled po lijepoj našoj, oduševit će putnika nemjernika, ljubitelja prirode i spomeničke baštine.






na vrh