Moj Žumberak » Petar Vid Gvozdanović

Petar Vid Gvozdanović

Petar Vid Gvozdanović


Vojnu službu Petar Vid Gvozdanović počeo je 1752. s 14 godina kao dobrovoljac u reduciranoj Varaždinskoj krajiškoj husarskoj pukovniji. Rođen je 12. lipnja 1738. u Pavlancima na Žumberku kao sin poručnika Petra Gvozdanovića. Otac mu je poginuo 1757. u bitci kod Kolina u Sedmogodišnjem ratu, u kojoj je sudjelovao i Petar mlađi. Izgubivši oca, nastavio je s bitkama: sudjelovao je u prodoru do Berlina i bitkama kod Hochkircha, Bamberga, Maxena, Torgaua i Nossena. Zbog zasluga u ratu napredovao je sve do čina satnika (Rittermeistera). Već 1770. spominje se kao bojnik u Karlovačkoj krajiškoj husarskoj pukovniji, a 1773. promaknut je u potpukovnika i postao zapovjednik karlovačkih husara.

Još 1770. carica Marija Terezija potvrdila mu je posjede u Žumberku, a 1773. i plemstvo. S Karlovačkom husarskom pukovnijom borio se tijekom Rata za bavarsko naslijeđe (1778.-1779.). Na položajima kod Schestowcza i Slav?tina u nekoliko je navrata odbio neprijateljske pokušaje prijelaza preko rijeke Mette, nanijevši mu velike gubitke. Tijekom 15. i 16. srpnja 1778. izveo je Gvozdanović protunapad kod Frankensteina i napao neprijateljski tabor. Djelomice je poubijao, a djelomice protjerao predstraže te prognao mnogo jače neprijateljske odjele iza njihovih baterija. Kod Hradecza uspjelo mu je u šahu držati čitav pruski korpus generala Wunscha tako da on nije mogao ništa poduzeti, a potom je sa svojim husarima odbacio grenadirsku bojnu Pitterisch preko Haufena i zarobio pet neprijateljskih topova od 12 funti. Na položajima kod Weisskirchena 26. studenoga zaustavio je Gvozdanović pruski napad pred očima pruskoga kralja i nakon višesatne borbe odbacio ga natrag. Ne manje slavno držao se i kod Taubnitza. Neprijatelj je nastupao prema njemu s nadmoćnijom silom, ali on nije čekao neprijateljski napad već je jurnuo na njega. Najprije je odbacio neprijateljsko konjaništvo i natjerao ga u bijeg, a potom je prisilio i pješaštvo da se povuče pod zaštitu vlastitog topništva. Taj i brojni drugi pothvati u kojima je iskazao osobitu srčanost, uviđavnost i lukavost donijeli su mu 1779. promaknuće u pukovnika i imenovanje za zapovjednika Slavonske krajiške husarske pukovnije, te Viteški križ Reda Marije Terezije.

Odlikovanje mu je dodijeljeno na 13. promociji 19. svibnja 1779. Iste godine dobio je ugarski barunat, a 1780. i zapovjedništvo nad Gradiškom krajiškom pješačkom pukovnijom s kojom je sudjelovao u Turskom ratu (1787.-1792.). Tijekom opsade Brebira (Bosanske Gradiške) predvodio je Gvozdanović prvu kolonu, sastavljenu od 8. satnije pješaštva i 150 dobrovoljaca, u jurišu na neprijateljski tabor, gdje je zašao neprijatelju iza leđa. Turci su pružali snažan otpor i tek nakon trećeg ponovljenog juriša napustili su tabor. Gvozdanović je 6. listopada 1788. promaknut u čin general bojnika i primio je zapovjedništvo utvrde u Staroj Gradišci.

U prvom koalicijskom ratu protiv Francuske zapovijedao je na početku brigadom, a kako je 20. prosinca 1793. unaprijeđen u čin podmaršala, dobio je ubrzo zapovjedništvo divizije. Iako se mnogo puta istaknuo tijekom ratovanja od 1792. do 1795., proslavio se u okršaju kod Handschuhsheima, sjeverno od Heidelberga, 24. rujna 1795. Gvozdanović je u tom sukobu zapovijedao trima brigadama (sastavljenima od 10 bojni i 18 eskadrona, oko 8000 vojnika) s kojima je držao desnu obalu rijeka Rajne i Neckar. Brigada generala Adama Bajalića bila je raspoređena kod Neunheima i Handschuhsheima te Heidelberga. Druga brigada generala Michaela Frölicha nalazila se kod Kirchheima, a brigada generala Andreasa Karaiczaya kod Wieslocha. Njih su napale dvije mnogo nadmoćnije francuske divizije (7. Dufour i 8. Ambert) Rajnske armije Pichegrus s oko 12000 vojnika pod zapovjedništvom divizijskog generala Dufoura.

Gvozdanović je branio svoje položaje s velikom postojanošću, a vlastitom je hrabrošću i odvažnošću oduševljavao vojnike, tako da je neprijatelj bio potučen s velikim gubicima. Na bojnom polju je ostavio više od tisuću mrtvih i ranjenih, a među njima bio je i smrtno ranjeni francuski brigadni general Dusirat. Zaplijenjeno je i osam topova s predpregom, mnogo kola i prtljage, a zarobljen je teško ranjeni francuski general Dufour, 19 časnika i 500 vojnika. Posljedice te pobjede bile su važne. Maršal grof Clerfayt, zapovjednik austrijske vojske na Donjoj Rajni, više nije morao brinuti o svojoj pozadini i vezi sa zapovjednikom vojske na Gornjoj Rajni generalom konjaništva grofom Wurmserom. Naime, mogao se s njime i sjediniti kod Nidda i bočnim manevrom ugroziti pozadinu Sambre-Maas armije francuskog maršala Jourdana koja je još 4. rujna prešla Rajnu kod Düsseldorfa i Uerdingena. Stoga je Jourdan bio prisiljen na potpuno povlačenje preko Rajne. Za izniman pothvat kod Handschuhsheima odlikovan je Gvozdanović Komanderskim križem Reda Marije Terezije koji mu je dodijeljen na 35. promociji 2. listopada 1795.

Potom je u lipnju 1796. upućen s grofom Wurmserom na ratište u sjevernoj Italiji, ali ondje mu je ratna sreća okrenula leđa. Na početku operacije usmjerene na slamanje opsade, koju je oko austrijske utvrde Mantove podigao francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte, povjerio je grof Wurmser Gvozdanoviću zapovjedništvo prve kolone austrijske Lombardijske armije. Ona se sastojala od 16 bojni i 7 satnija pješaštva, 2 satnije pionira i 13 1/4 konjaničkih eskadrona zajedno s 24 topa, ukupno 17600 vojnika. Dok je Wurmser s glavninom snaga od oko 24000 vojnika Lombardijske armije napredovao od Trenta južno, Gvozdanović je sa svojom kolonom trebao napredovati prema Mantovi zapadnom obalom jezera Gardo.

Saznavši za dolazak austrijske vojske Napoleon je zakratko prekinuo opsadu Mantove i uputio se prvo prema Gvozdanovićevoj koloni koja je ugrožavala njegove komunikacije s Milanom. U sukobu 2. i 3. rujna 1796. kod Lonata, na južnom kraju jezera Gardo, Massena je porazio austrijsku vojsku i natjerao je u bijeg sve do Tirola, uz gubitke od 3000 vojnika i 20 topova. Početkom 1797. zapovijedao je Gvozdanović sa 6 do 7000 vojnika pete kolone austrijske vojske pod zapovjedništvom generala topništva Alvinczya u bitci kod Rivolija (14.-15. siječnja 1797.). Ta kolona štitila je bolničku opremu i tešku prtljagu. Ubrzo, 28. veljače 1797. Gvozdanović je umirovljen.

Iako vrlo hrabar vojnik i divizijski zapovjednik, Gvozdanoviću je za velike operacije manjkalo zapovjedne sposobnosti, dara i naobrazbe. Na novom i nepoznatom tlu starost i slomljenost oduzele su njegovom djelovanju brzinu i odlučnost. Umro je 13. kolovoza 1802. u svom dvorcu u Čeićima kraj Grabra na rodnom Žumberku, a pokopan je u grkokatoličkoj župnoj crkvi sv. Ivana. Njegov rođak general bojnik Karlo Pavao Gvozdanović (1763.-1817.) također je odlikovan Viteškim i Komanderskim križem Reda Marije Terezije.



na vrh