Žumberačka grkokatolička narodna nošnja i njezin vez

Ako nosite narodnu nošnju predstavljate Žumberak, ne sebe!

Odlučila sam  napisati nekoliko riječi o narodnim Žumberačkim nošnjama. Njih sam proučila prilikom  osnivanja sekcije folklorne grupe IZVOR u sklopu društva Žumberčana i prijatelja Žumberka u Metliki.

Primjetila sam  da se naše nošnje sve češće pojavljuju u raznim varijantama maštovitih pojedinaca i tako gube svoj značaj.

“Muzeji su s pravom naglasili važnost odjeće kao oznaka društvenog identiteta, ali  slabost leži u njihovom čestom favoriziranju jednog kriterija identiteta na račun drugog. No identitet  kao i same klasifikacije mogu biti višestruki i proturječni.” (Tarlo 1996:15, prev. a.)

 

Bila sam u dilemi oko pisanja jer sam se pitala: Jeli je bolje da ljudi nose svoju tradicionalnu nošnju po svom ukusu ili da je uopće ne nose.

Nakon mnogih razgovara s raznim stručnjacima, među koje svakako ubrajam i Žumberčanina  gospodina Zvonimira Rebića  ipak sam odlučila napisati svoj  stav:  Bolje da ju ne nose na javnim priredbama ukoliko nije izvorna  nošnja, jer kao takva šalje krivu poruku o našem indetitetu.

Tko nosi narodnu nošnju predstavlja Žumberak, ne sebe.

Smatram da adekvatno nošenje zapravo prezentira i osobni stav pojedinca prema svom kraju i njegovom identitetu. Citiram gospodina Zvonimira Rebića: „Osjećam dužnost i obavezu skrenuti pozornost na pojedinosti u vezi uporabe, izrade i općenito nošenja narodne nošnje u Žumberku.“  Nadam se da mi nitko neće zamjeriti iskrenost.

Nošnja predstavlja naše porijeklo, vjeru i identitet. Stručnjaci ustanova često besplatno savjetuju svakoga tko želi sam izraditi nošnju. Apeliram na predsjednike i predsjednice, posebino kulturnih društava da se  savjetuju sa stručnjacima o narodnim nošnjama. Ponekad se izvorene nošnje mogu vidjeti  u muzejima ili  u Međunarodnom centru za kulturu narodnih nošnji. Razgovarajte, obilazite i učite. Još nije sve dorečeno i istraženo, ali treba krenuti onim što je već znanstveno dokazano, a ne maštom pojedinaca nepoznavalaca, izmišljeno.

Za ženske narodne nošnje postoji zaista odlična literatura. Muška nošnja je veći problem. O njoj postoje samo zapisi iz različitih izvora. Kad govorimo o muškim narodnim nošnjama treba napraviti i jasnu crtu između vojne odore i nošnje. To su dva različita pojma. Kod vojne odore je neadekvatno prikazivanje još veća greška. Povijst Žumberka je tako značajna i utjecajna da se s njome nije za igrati. Projekat Krabat nam danas to potvrđuje. Hrvatska javnost nije  upoznata kako duboki utjecaj su imali žumberački uskoci i husari u razvoju cjelokupne Europe. U Žumberku se lomila povijest u pravom smilu riječi. Hrvatska može i mora biti ponosna na žumberačke uskoke (koji su se regrutirali s cjelog Balkana i šire , a zajedničko im je bila borba protiv Osmajlija).

Ljudi sa i oko Žumberka, koji se često nisu mogli s nama identificirati, danas mogu pronaći dovoljno literature i orginalih arhivskih dokumenata o tome i biti ponosni na naseljavanje Uskoka na područje Žumberačkog gorja.

Nije teško shvatiti zašto  treba u Žumberak ulagati i izgraditi ga u atraktivanu destinaciju s bogatom kulturom, poviješću i prirodnim ljepotama  što će služiti na korist cijeloj Hrvatskoj pa ćak i njezinim susjednim zemljama. Sad je prilika! Valja je iskoristiti. Zato ne smijemo dozvoliti da nam vojne odore izgledaju kao maškarada ili neka trendovska etno odječa. Narodna nošnja, a pogotovo uskočka vojna odora, predstavljaju plemenitaštvo zasluženo krvlju u boju za boljitak u obrani krščanstva. Opravdano tvrdim: Europa i demokracija danas ne bi postojali bez tih plemenitih vojnika – čuvara granica. Prije svega odoru treba nositi s oprezom, puno odgovornosti i velikim ponosom.

 

U ovom članku se želim  osvrnuti na žensku narodnu nošnju. Vidim , da se najčešće koristi.  Postoje zakoni koje su naše prabake i bake stoljećima prenosile s koljena na koljeno. Žalosno bi bilo da otiđu u zaborav.

 

Poznato je: 

  • Crvenu kapu  su nosile djevojke pred zaruke, spremne za udaju;
  • Žene, iako neudane poslje svoje 30. godine života nemaju više pravo na kapicu i nikada nisu gologlave;
  • Veženke (marame za glavu na kojima je rub marame izvezen i u bojama) nosile su snahe do rođenja prvog djeteta;
  • Od rođenja prvog djeteta do smrti nosile su bijele premetače (marame za glavu);
  • Vezovi  su slagani u tri reda sa svake strane prsa;
  • Djevojke i mlađe žene nosile su svjetlije nijanse crvene boje, a starije žene tamnije;
  • Žumberački vez na košulji uvjek  je vezen u tehnici dvostranog boda (ploski vez nije tradicionalan) i obavezno u tri reda, jer  predstavljaju naše Sveto Trojstvo pa  tako i vjerski identitet;
  • Košulja je iz platna od konoplje po pamuku ili konoplje po konoplji. Lan na našoj nadmorskoj visini nije uspjevao. Možemo ga naći uz  Kupu ali ne u Žumberku
  • Pregače moraju imati pletene rese sa strana po dužini 10-14 centimetara, uz donji kraj od 20-24 centimetra, a boja je obavezno pretežno crvena;
  • Žene nose tkane torbe bez resa. Isključivo muške torbe imaju rese.

 

Današnje starije generacije žena nose crvenu kapicu jer misle da su tako ljepše. Nažalost nisu. Meni su zapravo smiješne i za moje pojmove omalovažavaju običaje i tradiciju našeg kraja.

Kako sam na mnogim javnim nastupima uočila nepravonosti u nošnjama i krive interpretacije , odlučila sam ovo napisati , a ujedno svakom koga zanima ili ne zna što bi bilo ispravno, slobodno mi se obrate jer  sve ono što znam vrlo rado ću podjeliti s Vama.

Monika Bračika