Moj Žumberak » Kolumna » Opomena pred duševnu ovrhu

Opomena pred duševnu ovrhu

06.3.2015 21:52 | Broj komentara (0) | Pogleda 1692
Opomena pred duševnu ovrhu
Postoje likovi koje izbjegavate u širokom luku i to iz jednostavnog razloga jer se u njihovom društvu osjećate lošije i bolesnije. Prizemljuju vas, oni su izvor glavobolje i u pravilu susret s njima je borba za golo mentalno i duševno preživljavanje. Kada takvog lika vidiš na 200 metara, pokušavaš diskretno prijeći na drugu stranu ceste, a ako slučajno uđe u birtiju u kojoj ispijaš jutarnju kavu, odmah se hvataš novina ili mobitela i kao nešto čitaš. Kao što će pas osjetiti tvoj strah, tako i ovaj lik nekako osjeća tvoj otpor. Neizbježno slijedi njegova ruka na ramenu uz jutarnji poklič: - Ejjjj, pa gdje si ti, ne da te se vidjeti zadnjih dana?! Ta isprazna i bezlična rečenica neželjenom gostu ujedno služi i kao pozivnica da bez imalo susprezanja objema rukama zgrabi stolicu, povuče je po birtijskim podnim pločicama uz glasnu i odvratnu škripu i veselo sjedne do tebe na šank. - Daj mi pivu al iz gajbe. Umoran sam od svakodnevnog i svakonoćnog preispitivanja sebe, svojih vrijednosti i životnih promašaja, svega učinjenog u proteklih 40 i kusur godina života.

Život se pobrinuo da nakon skoro 2 desetljeća neprekidnog rada završim na Zavodu za zapošljavanje. Osjećaj poniženja koje u takvim okolnostima proživljava otac troje djece dodatno produbljuje pogled u poštanski sandučić koji je jednako poželjan kao i lik s početka ove priče. Jučer su mi pisali sa HTV-a - 250 kuna. Opomene za telefone i mobitele su stigle još prošli tjedan, Komunalac traži više od 2 tisuće za plin i smeće plus 600 kuna za vodu. Jutros me na vratima vrtića dočekala ljubazna teta. U kuverti podsjetnik da dugujem 1.200 kuna. Teška koraka, skrivajući pogled od prolaznika i izbjegavajući bilo kakav kontakt, pokušavam pobjeći u prividnu sigurnost stana. U mozaičkom bombardiranju računima i opomenama nedostaje još jedna puzzla. Ne zadugo. U poštanskom sandučiću opomena iz Elektre u kojoj kažu da dugujem tisuću kuna. Sjetio sam se da do sutra u školu trebam platiti 150 kuna za topli obrok za mojih dvoje školaraca. I prirubnicu za vodu na autu treba promijeniti. To je dodatnih 200 kuna, a za 20 dana ide i registracija i tehnički. Paralizirano stojim ispred poštanskog sandučića.

U takvom stanju mentalne i psihičke oduzetosti vrhunac kreacije je otići na kavu. Glavi koja ne vidi izlaz niti rješenje ta kava je više od kave jer, iako sam se x puta uvjerio da kod mene čuda ne postoje, možda je baš ovo jutro koje je krenulo tako usrano, jutro u kojem će se dogoditi neko čudo. Dok koračam kroz tmurne, maglovite ulice, ruku duboko zabijenih u džepove kaputa, stidljivo dolazi misao da ću možda upravo danas sresti nekoga tko treba baš moje vještine, kojem treba upravo znanje koje ja imam i da više neću morati proživljavati tjeskobu hladnog hodnika Zavoda. Imam osjećaj da bi sve bilo lakše da sam tokar ili vozač kamiona, da sam majstor za veš mašine ili za elektro instalacije. Ovako, tko treba bivšeg novinara s iskustvom rada u svim vrstama medijima? Tko treba lika koji je zabrijao da je poštenje i dosljednost vrlina, da se dobro vraća dobrim i da je dostojanstvo temeljno pravo, ali i obaveza svakog čovjeka koja nas razlikuje od životinja kojima se hranimo. U biti, istina je da u ovoj zemlji nitko ne treba ni novinara ni čovjeka bez stranačke iskaznice, a ona je u ovoj zemlji vrjednija od osobne.

Košmar i ludilo u mojoj "nezaposlenoj" glavi idu do te mjere da mi se logičnim čini kao je danas ljudima potrebnija upravo ta svinja ili raga za konjsku salamu. - Šta s se smrko? - pita moj priučeni psihoanalitičar sa šanka koji je nakon 2 sekunde "skeniranja" dijagnosticirao problem mog stava, ali mu ni u primisli nije pomisao da je možda malo čudno naručiti pivu u 8 i 15. U meni klasična borba - započeti uopće ikakvu komunikaciju (iako znam kuda me ona vodi) ili ga jednostavno ignorirati i praviti se da udubljeno čitam tekst pod naslovom: "Tko u stvari stoji iza prosvjeda protiv šatoraša?", na stranici novina koju sam slučajno otvorio čim sam ovog uočio da ulazi u birtiju. - Jes vidijo bande? - nastavlja on, značajno podižući obrve dok se ja trudim da što opuštenije ispijam za mene sve gorču kavu. - Na koga misliš? - odgovaram mu protupitanjem. - Šta na koga, pa ova banda crvena krenula na branitelje čovječe, eeeej! Na branitelje, eeeeej, pa oni ruše Hrvatsku! Ja sam stvarno baksuz. Pa zašto nisam slučajno otvorio stranicu na kojoj je životna priča oskarovca Alejandra Gonzaleza Innaritua? - Paz šta ti kažem, ovo je početak pravih sranja, vid ćeš. Ovo neće i ne može tako završit. Ne-mo-že!!! Ovi se s policijom tuku eeeeej. A sve ti je to politika. Banda vidi da više nema kud i onda šalju te glupane na branitelje, ali im ni to neće pomoć? - zaključuje uz važno klimanje glavom.

Zadivljen pomicanjem vlastitih granica strpljenja, lagano okrenem glavu prema mom sugovorniku, pogledam ga i isto tako lagano vratim pogled na vrećicu s duhanom kako bi zamotao još jednu. I taman kada sam se ponadao da sam se obranio i da 10 sekundi šutnje koje su uslijedile znače da moja pijavica odustaje, srušene su sve moje iluzije. - Pa za kog si ti? Nemoj mi reć da si za komunjare i SDP-ovce? Pa jel vidiš šta su nam napravili od države? - poentirao je moj prisilni sugovornik i dodao još dvije tri fraze koje je čuo na Dnevniku ili na sastanku stranke, a tiču se nezaposlenih, odlazaka mladih iz Hrvatske, sve manje rođenih... - Martina, daj mi molim te i jedan Gorki - naručim, zadovoljan računicom da će 25 kuna koje imam u džepu biti dovoljno. Znam da je gorki u 8 i 25 također za svaku osudu, ali trebalo mi je gorivo. Moj susjed na šanku se već propeo na prste i nagnuo prema meni kako bi čuo moj odgovor. Po tome kako se lagano utišao žamor u birtiji, pretpostavljam da moj odgovor nije zanimao samo njega. Dok sam čekao čašicu, pripalih svježe zamotanu cigaretu, povukoh dva dima, a onda ih par sekundi kasnije zalih Gorkim. - A šta bi ti meni odgovorio kada bih ti rekao da si za ovakvo stanje kakvo je u ovoj državi, kriv ti i svi oni koji već više od 20 godina biraju između naizgled dvije različite političke opcije koje u biti imaju isti zajednički nazivnik, a to je osobna korist. Kako gore na vrhu, tako i ovdje dolje kod nas, u kokošinjcu, stvar je ista. Razlika je što oni bliže vrhu vrte više nula, a ovdje kokošari svoj glas daju za razne robe i usluge.

U rječniku pojam za tu riječ možeš naći pod slovom I, a Dante ih je svrstao u najgori 9. krug pakla. Pitaš me za koga sam? Ja ti samo mogu odgovoriti da sam protiv i jednih i drugih koji su jednaki još u nekoliko stvari. Naprimjer etiketiranje. Tu zastanem kako bi provjerio da li me moj sugovornik prati. Iako iza njegovog pogleda nisam vidio bistrinu osobe koja sve razumije, nastavio sam. - Na primjer, ako sam protiv SDP-a koji se definitivno potvrđuje nesposobnim, bahatim i arogantnim, a k tome u nekim stvarima i antidržavnim pokretom, za njih sam automatski zatucani Rvat i zaostali desničar koji u ljetnoj kuhinji ima oltar na kojem se klanja Paveliću. Još ako imam djece više nego kućnih ljubimaca, dobivam i etiketu manijaka koji se samo razmnožava. S druge strane ako sam protiv korumpiranog i pljačkaškog HDZ-a pod čijim je okriljem napravljena pljačka čija šteta je ravna onoj ratnoj, onda sam automatski komunjara i četnik. Patim za Jugoslavijom, ne volim Hrvatsku i gdje sam ja bio 91? U međuvremenu, jedna tako bogata i lijepa zemlja kao što je Hrvatska dovedena je na prosjački štap. Ovo je zemlja u kojoj žive priprosti ljudi loša srca, zemlja u kojoj caruje neznanje, podobnost i uhljebništvo, a ulizivanje i licemjerje su manire bontona. Mi živimo u zemlji u kojoj kopanje po kontejnerima i sakupljanje boca postaje grana malog poduzetništva, a Zavod za zapošljavanje najbrojnija tvrtka. Koliko takvih ljudi živi u ovoj zemlji, tko je za njih? Pita li njih itko za njihova prava na rad i život dostojan čovjeka? Sirotinja koja je na rubu preživljavanja ovisi o tome hoće li njihova priča završiti u medijima i hoće li se pokrenuti kakva humanitarna akcija.

Oni "sretniji" dobiju naslovnicu ili završe u Dnevniku, a šta je s ostalima koji će nestati tiho i bez medijske pompe, bez svjetala pozornice humanitarnog koncerta na kojem "humane" zvijezde pomažu tako što se odriču honorara. Ne pada na pamet tim zvijezdama koje riječ humano koriste za besplatnu promociju, potegnuti u vlastite džepove i konkretno pomoći? Gutljaj preostalog Gorkog saprao je suhoću u mojim ustima, ali nije ublažio osjećaj bespomoćnosti i očaj. Naprotiv. - Pa po tebi ispada da mi ništa ne valjamo? - zaključio je moj pajdo sa šanka, ni ne sluteći da mu je to vjerojatno bila najpametnija danas. Iz susjednog separea jedan je dobacio - Al sve će se to promijeniti kad prođu izbori. Gori od ovih nitko ne može biti - rekao je uz odobravanje dvojice koja su sjedila za istim separeom. - Mi barem ne krademo - replicirao je očito "ljevičar" iz susjednog separea. - Ne al ste nas zadužili za 100 godina. - Ne znam čiji je premijer u Remetincu? - I vaših će bit poslije parlamentarnih, morat ćemo nove zatvore graditi... ... Daljnju raspravu više nisam ni slušao ni čuo. Obuzela me je misao rasuđivanja vlastitog postupka.

Pitanje smisla i opravdanosti mojih riječi. Energetski i duševno gledano, dobro je jer sam se ipak osjećao malo bolje nakon što sam se ispuhao, ako je to uopće prava riječ. S druge strane, gledajući logički i racionalno - ja sam budala što sam uopće bilo što govorio. Rekao bih da je to Sizifov posao, ali iskreno, njegovo valjanje kamena mi se sada čini produktivnije i svrsishodnije. Glupan. Ja, ne Sizif. Obavio sam plaćanje što sam brže mogao i uz smiješak odbio ponudu mog pajde sa šanka da popijemo još jednu. On je ostao uspravljen u žestokoj raspravi. Ne zato što ima vlastiti stav o nekom problemu ili temi, nego zato što će mu svrstavanje donijeti korist. I on sam je toga svjestan, čak to ni ne sakriva. Ruku na srce, pred kime i da sakriva kada gotovo svi koji ga okružuju funkcioniraju ili žele funkcionirati na taj način. Razumijem da bi mom prijatelju sa šanka izbori ipak mogli donijeti promjene na bolje. Možda sutra postane moj gradski vijećnik? Tko zna... Vani je i dalje bila magla, a ja sam, ruku zabijenih još dublje u kaput preletio tih 300 koraka do stana. Sjetio sam se kako sam se ponadao da će odlazak na kavu možda donijeti čudo. Sažaljivo sam se osmjehnuo samom sebi. Ulazak u zgradu znači je i neizbježan susret s poštanskim sandučićem. Koverta koja je u njemu sigurno nije obavijest o nasljedstvu ili povrat poreza. Slivne vode. Opomena pred ovrhu za dugovanje od 185 kuna.

Ime autora poznato redakciji





na vrh