Dragica Martinis

 

Mlađi naraštaji opernih poklonika o umjetnici djevojačkoga prezimena Balić, rođenoj 19. siječnja 1922. u selu Balići na Žumberku, znaju malo ili ništa. No, i oni stariji o jednom od najljepših svjetskih glasova ranih pedesetih godina prošloga stoljeća znaju uglavnom samo po pričanju ili po rijetkim sačuvanim snimkama. Najstarija, pak, zagrebačka publika pamti je kao veličanstvenu Aidu, a izvedba “Otella” 1950. godine s Josipom Gostičem bila je jedan od vrhunaca hrvatskoga glazbenog života.

O njezinoj karijeri i statusu svjetske operne zvijezde koji je uživala, dovoljno svjedoči naslovnica posebnog izdanja Hollywood Star Gazette kojim je najavljeno Dragičino gostovanje u Los Angelesu pod promijenjenim, zapadu prihvatljivijim imenom. Preko čitave stranice kočio se naslov: “Stiže Carla Martinis – Hollywood je poludio”. Nakon predstave u garderobu su joj dolazile čestitati filmske dive, među kojima je bila i zanosna Ava Gardner. Dragica se školovala u Sarajevu, a potom u Petrinji. Zatim je u Zagrebu upisala glasovir, a jedno je vrijeme radila i kao blagajnica u ondašnjem kinu Union.

Za nju je sudbonosan bio susret sa sedam godina starijim Vickom Martinisom, školovanim baritonom koji je u Zagrebu imao prodavaonicu radio prijemnika. Budući ju je suprug, o čijoj ulozi u Dragičinu umjetničkom životu postoje dvojbena mišljenja, nagovorio da privatno uči solo pjevanje kod ondašnje vrlo ugledne zagrebačke vokalne pedagoginje Marije Kostrenčić. Mlada pjevačica debitirala je u Zagrebu 9. srpnja 1942. ulogom Mimi u Puccinijevoj operi “La Boheme”. Kao što je s glavnom ulogom počela, tako je i nastavila. Pjevala je samo glavne uloge, nerijetko i sama određujući repertoar. Domovina nije odmah prepoznala njezin talent i Zagrebačka opera za nju nije bila zainteresirana. Tih se dana u Zagrebu našao jedan njemački menadžer koji joj je osigurao angažman u Stuttgartu. Kad je taj grad u ratu bio bombardiran, vratila se u Zagreb. Ovaj je put dobila angažman u HNK, na čijoj je pozornici u rujnu 1943. nastupila kao Cio Cio San. Slijedile su i druge velike uloge, a 1946. godine i prva zagrebačka premijera: Liza u “Pikovoj dami”. Godine 1949. bila je protagonistica prve hrvatske izvedbe Glinkinog “Ivana Susanjina”.

U toj je operi debitirala i velika primadona Nada Puttar Gold, danas najstarija hrvatska operna prvakinja, koja se ovako prisjeća Dragice Martinis: – Uistinu je imala božanski glas i bila je grandiozan pjevački talent. Zajedno smo pjevale u nekoliko opera, dijelile smo i garderobu i dobro smo se slagale. Darovala mi je tada neke note, koje i danas čuvam.

Za svjetsku karijeru odlučujuća je bila pobjeda na Međunarodnom natjecanju u Ženevi 1950. Potpisala je trogodišnji ugovor s New York City Operom, a Njujorčane je opčinila kao Turandot. Pjevala ju je drukčije od tadašnjeg klišeja! Nakon izvedbe te uloge 14. prosinca 1950. u Beču kritika je pisala: “Došla je, otpjevala i pobijedila”. Nakon četiri dana slijedila je Tosca i stalni angažman u Beču, u kojemu je tada sjajila još jedna velika zagrebačka sopranistica Srebrenka Sena Jurinac.

Gledatelji su zbog Dragice dolazili pred blagajnu u četiri sata ujutro. Nakon što je pjevala zavodničku Manon s Giuseppeom di Stefanom, na pozornicu je morala izaći 28 puta. Dok je Dragica još bila u New Yorku, Karajan joj je uputio telegram s pitanjem: “Gdje je najljepši glas na svijetu?”. Pozvao ju je u Beč na koncertnu izvedbu “Aide” na 50. obljetnici Verdijeve smrti.

Pjevala je u Rimu, bila je Desdemona u napuljskom San Carlu s Mariom del Monacom, a u milanskoj Scali gostovala je u vrijeme kada su vrata te kuće bila zatvorena inozemnim pjevačima. Prijateljevala je i pjevala s opernom ikonom Renatom Tebaldi, a 1951. kao Desdemona je u Salzburgu rasplakala i samog Wilhelma Furtwänglera.

Začudo, nikada nije kročila na pozornicu Metropolitana, premda je Rudolf Bing itekako dobro znao tko je Carla Martinis. Ali, u Metu je tada već vladala Hrvatica Zinke Kunc, a za dvije nije bilo mjesta. Dok se o njezinu glasu u obje Amerike i u Europi pisalo kao o “suhom zlatu”, Dragica Martinis u domovinu nije dolazila. Nisu je ni zvali! Ali, zato su joj Bečani dodijelili najprestižniji naslov “Kammersängerin” i brojna druga odličja. U ondašnji Jugoslaviji ime Dragice Martinis nije se spominjalo, sve do osamdesetih.

Nepravdu je djelomice ispravio Franjo Tuđman, dodijelivši joj Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Na Carlinom posljednjem putu pratit će je dragi prijatelj, slavni maestro Berislav Klobučar, čija je sudbina bila slična Dragičinoj. Sa suprugom Natalijom dopratio ju je u Zagreb, kada je 18. listopada 2002. godine ondašnji operni ravnatelj Vladimir Kranjčević svečanu izvedbu “Trubadura” posvetio osamdesetom rođendanu Dragice Martinis.

Nakon 14 glavnih uloga i 275 nastupa, Dragica se od Bečke državne opere oprostila kao Tosca 6. siječnja 1961., premda je karijeru zapravo već prekinula nakon tragedije 1957. godine. Njezin tada 9-godišnji sin Boris, igrajući se s vršnjacima, pao je s visokog zida i ostao nepomično ležati. Gubitak je za majku bio pretežak. Nije ostala bez glasa, ali taj glas više nije bio “suho zlato”. Pokušala je nastaviti karijeru u Berlinu. Na silu je otpjevala nekoliko predstava u Beču, kako bi zaokružila desetogodišnji angažman, ali… Diva zlatnoga glasa svoj je konačni mir pronašla pokraj svog majčinog zlata.

U Beču je 9.kolovoza preminula, a potom pokopana na groblju Perchtoldsdorf, pokraj svog sinčića Borisa, zbog čije je tragične pogibije 1957. naglo prekinula svoju sjajnu svjetsku pjevačku karijeru.