BRANKOVA I MOJA – NAŠA PRIČA!

Životi su nam puni planova, ali na kraju Božji plan odlučuje o nama

Iznenada nas je napustio Branko Strahinić, predsjednik Udruge Krabat, veliki ljubitelj Žumberka i domovine Hrvatske.

Branko je imao samo 57 godina. Prije tri godine preselio se na Žumberak i započeo novi život. Slijedio je svoje snove. Nedavno mi je rekao da mu je žao što taj korak nije napravio već davno prije.

Neumorno je radio od ranog jutra do kasne večeri. Znao je reći da ima puno posla, ali da mu je srce puno i zato mu ništa nije teško. Nedavno se povjerio i susjedu riječima: “Našao sam što sam uvijek tražio”.

Dok ovo pišem, suze su mi u očima jer znam da sam i ja dio te rečenice. Pune tri godine uživali smo i stvarali zajedno. Bili smo savršeno sretni. Dijelili poglede na život, imali jednake interese, voljeli iste stvari. On je imao znanje koje meni nedostaje i obrnuto. Dopunjavali smo se i bili sretni, zadovoljni i ispunjeni.

 

U razgovoru s njegovim prijateljima iz Zagreba, shvatila sam koliko je Branku bio potreban Žumberak. U njemu nije bio samo zato što ga je volio, nego i zato što je bježao od nemira grada, politike, poslova, kvazi poduzetnika i drugih stresova. Bio je Branko na visokim funkcijama i upoznao je kroz posao baš svaki kutak Hrvatske. Živio je po nekoj uspješnoj, ali klasičnoj, ubrzanoj, površnoj normi grada. Međutim, on je bio stvoren za mir i prirodu. Njegova duša nije trebala priznanja niti putovanja. Nju je punio i kada je trebalo liječio Žumberkom.

Najljepše od svega je da i ja nisam bila nigdje tako sretna kao ovdje. Prošla i vidjela sam cijeli svijet nekoliko puta, ali duša mi je bila puna samo u Žumberku. Sve je sjelo na svoje mjesto. U njegovoj mirnoći sam imala sigurnost i sve što je za sretan život potrebno.

BRANKOVI KORIJENI

Branko je obožavao sve što je njegov djeda Ilija Strahinić nekada radio. Osjećao je i veliko poštovanje prema svojoj baki Anđi Karlović. Bila je  dobra gazdarica, kao i cijela njena sopotska obitelj. Ponosno i ponekad sa suzom u očima pričao mi je o njima. „Moj đedo hodao je lagano i polako. Jako rano je ustajao. Kad su se drugi tek dizali iz kreveta on se već vraćao iz vinograda. Taj čovjek nije nikada pio vodu. Pio je vino. Međutim, nikada nije puno pio, nego samo toliko da ugasi žeđ. Gutljaj po gutljaj. On nije puno pričao, ali kada je nešto rekao to je imalo smisla. Svi u selu su njegovu riječ poštivali. Bio je pravedan i mudar, tihi čovjek koji je imao svoj ritam. Hodao je polako ali cijeli dan! Moram reći osim vina, Branko je bio isti on – djed Ilija.

 

U Zagrebu je odrastao i naravno volio svoj grad ali tamo je bio, kako kažu neki njegovi prijatelji, nemiran duh. Družio se puno s različitim prijateljima, bio je spontane, pa čak i eksplozivne naravi, no bio je omiljen  zbog smijeha i nepredvidivosti. U Žumberku je bio potpuno drugi čovjek: miran, vrijedan i prijazan. Nikuda mu se nije dalo ići. Volio je biti u svoja četiri zida ili pak obilaziti svoje voćnjake i životinje. Kuća i okućnica su bili njegov život. Radije je provodio dan sa svojim konjima na livadi ili u štali, nego s prijateljima negdje na terenu. Volio je i najviše poštivao one prijatelje koji su mu došli pomoći savjetom ili sjekirom u ruci. Svi oni koji bi dolazili s primjedbama kako nije trebao napustiti Zagreb i kako je nemoguće normalno živjeti u Žumberku, nisu mu više bili potrebno, a ni poželjno društvo.

Roštiljanje i gajbe pune piva, nisu više bile glavni sadržaj “prijateljstva na Žumberku”. Sa Žumberkom se i izbor pravih ljudi drastično promijenio. Život je i u tom pogledu dobio novu kvalitetu, a vremena za sjedenje ispod drvenog ganjka je, usprkos poslu, uvijek se našlo, uz smijeh, pjesmu i ples s prijateljima.

 

ŽIVOT PO IZBORU SRCA PROMJENIO JE SVE NA BOLJE

U Brankov život došla sam i ja. Najprije poslovno (Krabat pivo), kroz povijesne tematike (popis stanovnika žumberačkih sela u 17. stoljeću) i na kraju kao srodna duša. Njemu su propale neke veze jer nije našao što je želio. Divne, krasne osobe sa visokim obrazovanjem nisu htjele svaki vikend provesti na Žumberku ili su pak željele sve mijenjati. Smetale su im pjesme Radio Banovine, šljive su se brale posebnim rukavicama, a posebno se Branko ljutio kada su se dotične dame sakrile u kuću jer je došao neki možda malo naporan čovjek iz okolice, koji je govorio svojim “domaćim” riječnikom. Branko to nije podnosio, ali je “gutao” jer je mislio da nema žene koja bi prihvatila njegove snove. I eto mene, puna ljubavi prema Žumberku, puna ponosa na povijest žumberačkih Uskoka, s Radio Banovinom na najjače …

 

Sve se poklopilo. Doživjeli smo savršenstvo jer smo znali što želimo, nismo glumili finoću odjećom jer nam do nje nije stalo. Oboje smo se nanosili odijela i kostima. Smijali smo se glupostima i žuljevima na rukama “jer smo ipak iz grada, pa malo tanje kože”. Ništa nije bilo teško, a mjesta za nas je bilo svugdje. U poslu je Branko bio vrhunski profesionalac, a u privatnom životu veseli seljak. Odlično! Baš po mojoj mjeri!

BRANKO, KRABAT I TURIZAM

Branko Strahinić je 2015. godine počeo raditi kao direktor firme Krabat j.d.o.o., čije je sjedište na njegovoj žumberačkoj adresi. Dvije godine kasnije osnovao je s prijateljima i Udrugu i razvoj je iz godine u godinu bio sve očitiji.

Sagradio je štale, imao pet rasnih konja, vratio Untiku u vinograde, kupio ovce i trebale su ovih dana stići i koze, magarčić, race i kokoši.. .Muzilica, kočije, pastiri, građevinski nacrti već su spremni. Žumberački seoski turizam samo što se nije razmahao. Planovi su bili dobri i realni. Rezultati nisu izostajali. Sve je išlo po planu, ali što vrijedi kad je Bog imao neki drugi plan.

 

Žašto Vam pišem sve ovo? Poruka je vrlo jasna.

Branko je svojim primjerom pokazao da treba biti u životu hrabar i slijediti svoje snove. Velika je tragedija da nas je tako mlad i dobar čovjek napustio, ali utješno je znati da je zadnje tri godine proveo u sreći i na mjestu gdje je najradije bio. Okružen s ljudima koje je cijenio i volio. Bezbroj puta bili smo oboje razočarani nad reakcijama određenih ljudi ali sve to nije uništilo naše snove. Naprotiv, to nam je dalo još više snage i volje. Na Žumberku se može živjeti dobro i napredno. Treba imati čvrstu volju, jasan cilj i skroman krov nad glavom. Samo to je potrebno i može se početi.

 

SLIJEDIMO SVOJE SNOVE!

Zakon prirode od nas traži da živimo život koji ispunjava naše srce. Mozak se prilagodi svakoj situaciji. Treba ga uključiti ali on nije čuvstven. On samo šalje signale. Srce je onaj organ koji nas cijeli život vuče.  Tko svoje srce ne sluša, cijeli život je okružen ljudima koje zapravo ne želi oko sebe i stalno je u nekoj borbi sam sa sobom. Nađemo mi tisuću razloga zašto bi trebalo živjeti na moru, u Zagrebu ili možda u Australiji, međutim ako srce želi žumberački Točak, šumu, okrajak i žumberačku makovnjaču, čemu je siliti na baklave, otmjeno vino ili na gradski trg. Kad su emocije i racionalnost u raskoraku. Emocije uvjek prevlađuju. Racionalnost nam može pomoći sagraditi kuću u gradu, ali nikada dugoročnu ljubav. Možemo komforno živjeti, ali nikada zaživjeti. Žao mi je svakog koji je naizgled sretan, a duboko u sebi pati jer ga srce vuče nekud gdje misli da ne može živjeti. Može ako se odluči! Sigurna sam u to sto posto. Samo treba odlučnosti, hrabrosti i vjere u sebe i svoje sposobnosti.

 

Dragi prijatelji portala MojZumberak, ove riječi polažem vam na srce. Slijedite me. Ništa nije vrijedno patnje. Vraćajte se na djedovinu. Hodajte stopama svojih predaka. Uživajte u i sa prirodom. Biti ćete puno ispunjeniji i sretniji.

Branko je to pokazao i dokazao svojim primjerom. Iznenadna moždana kap mu nije dala dugo uživati u svojim snovima, ali on je ipak proveo kraj života u sreći, s mirom u duši.

Neka mu je vječna japamjat.